Enemy
(2014)
4+
Prvo Prisoners, sad i Enemy – Deni
Vilnev me je definitivno kupio. Sa ova dva filma, on je za mene postao jedan od
najzanimljivijih aktuelnih reditelja. Prisoners je bio na trećem mestu moje
liste najboljih filmova 2013. godine, a sad Enemy… Enemy je nešto posebno.
Odavno
nisam odgledao intrigantniji film, i odavno me neki film nije ovako naterao da
nakon gledanja razmišljam, istražujem i čitam razne interpretacije. Enemy je
jedna velika enigma, svojevrsni mindfuck, i zahteva više gledanja i
analiziranja.
Džejk
Džilenhol glumi apatičnog profesora istorije kojem je život u haosu.
Posmatrajući njegov život na početku filma, vidimo da mu je svaki dan isti, da
živi život bez emocija, da je ravnodušan prema svom poslu i svojoj devojci.
Jednog dana, na preporuku kolege, gleda jedan film, i u njemu vidi glumca koji
izgleda identično kao on! Džejk postaje opsednut ovim svojim dvojnikom, počinje
da istražuje o njemu i pokušava da stupi nekako u kontakt s njim. I tada
počinju da se dešavaju neke veoma čudne, uvrnute i jezive stvari.
Ovaj film se nikako ne može gledati bukvalno, jer tad nema
nikakvog smisla. Jedini smisao se može naći kroz simbolično tumačenje
pojedinačnih scena, ali i filma uopšte. Čak i tada, film je podložan brojnim interpretacijama.
Na internetu sam pročitao više njih. A vi kad odgledate film, probajte da dođete
do nekog svog objašnjenja. Enemy na prvi pogled deluje kao klasični misteriozni
triler, ali u suštini je nadrealan i deluje na podsvesnom nivou. Enemy postavlja
mnogo pitanja, ali na kraju ne daje nikakav odgovor, nego zahteva od vas da
uključite vijuge i dođete sami do rešenja. Šta znače svi oni pauci? Kakav je
ono fetiš voajerski seks klub? Šta znače svi oni kadrovi sa ženskim štiklama?
Da li Džejk stvarno ima dvojnika ili je to ipak jedan čovek? I šta znači kraj
filma??? Da, o kraju ovog filma će se pričati dugo, i ne pamtim kad me je nešto
naježilo kao poslednja scena ovog filma. Veoma uznemirujuće.
Džejk Džilenhol briljira u ovoj ulozi, sviđa mi se njegova
saradnja sa Vilnevom, i nadam se da njih dvojica planiraju još zajedničkih
projekata. On igra ovde dve potpuno različite uloge, i iako izgledaju
identično, pa govoru tela i gestikulaciji u svakom trenutku mogu da se
razlikuju. Film je prelepo snimljen, Vilnev bira odlične direktore fotografije
za svoje filmove. Ovde je osećaj teskobe naglašen sumornim filterima za kameru.
Čak i u najobičnijim scenama, oseća se neka pretnja i nelagodnost. Tome
doprinosi odlična muzika. Skor u ovom filmu je karakter za sebe, veoma je
upečatljiv i koristi se u pravim trenucima.
Neću da
zalazim u spojlere, ne želim nikome da pokvarim iskustvo gledanja ovog filma.
Ja sam došao do neke svoje interpretacije, ali ne mogu da pričam o tome bez spojlovanja
i analiziranja zasebnih scena. Ljubiteljima Linča, Kronenberga, Hičkoka iskreno
preporučujem ovaj film. Ima tu egzistencijalnih pitanja, tema identiteta,
odnosa muškarca i žene, preispitivanja seksualnosti, individualne slobode, sve
u svemu, duboko zalazi u psihoanalizu, to jest traži od gledalaca da
psihoanaliziraju glavnog lika. Iako nije horor, jeziviji je od mnogih filmova
koji nose etiketu horora. S obzirom da je i Prisoners imao vrlo jezovitu
atmosferu, voleo bih da Vilnev snimi jedan čistokrvni horor.
Najveća vrlina ovog filma je istovremeno i njegova jedina
mana, a to je dvosmislenost. Poput filmova Mulholland Drive ili 2001: A Space
Odyssey, niste sigurni da li ovaj film
stvarno nešto znači, ili se samo trudi da zaintrigira i zbuni, a to odlično
radi, bez ikakvog smisla. Odgledajte, pa zaključite sami.
Enemy
je najbolji film do sada koji sam odgledao u ovoj godini, Snowpiercer pada na
drugo mesto. Sasvim sigurno će se naći pri vrhu moje liste najboljih filmova
2014. godine. Enemy je izazov, pa ko voli, nek izvoli.
Enemy (2014)